Priča Lane Barbarić Hlupić (2. mjesto na 5 km): Ne očekujte čuda samo od doktora

Autoradmin

Priča Lane Barbarić Hlupić (2. mjesto na 5 km): Ne očekujte čuda samo od doktora

U svom nastajanju, Reumatlon je bio zamišljen kao utrka pacijenata i medicinskog osoblja ili, rekli bismo možda malo drugačije, kao trka, a ne utrka. Naime, i tada i danas su svi oboljeli od upalnih reumatskih bolesti, a koji se bave fizičkom aktivnošću (ne samo djeca) bili pobjednici. Važan je bio samo pokret, važno je bilo da se sudjeluje na bilo koji način, a i hodanje je itekako poželjno. Važno je bilo ukazati na činjenicu da kretanje jest sastavni dio terapije ovih bolesti, a da pritom donosi blagodati na području ukupnog zdravlja te prevencije mnogih drugih bolesti.

Tim više raduje nas čuti priče pacijenata koji su ove godine sudjelovali u utrkama na pet i deset kilometara, a koji nisu samo završili utrku, već su bili među najbržima. Želimo podijeliti njihova iskustva jer iskreno vjerujemo da upravo oni iz prve ruke mogu dati najbolje savjete kako biti brži od reume.

Ovo je priča Lane Barbarić Hlupić (38), profesorice kineziologije iz Zagreba rođene u Kutini, supruge i majke, a koja je u ovogodišnjoj utrci na 5 km osvojila drugo mjesto. Lana, poput mnogih drugih oboljelih od reumatoidnog artritisa, trči svoju životnu utrku protiv bolesti te bira strategiju za pobjedu. I rekli bismo da je dobro odabrala, čestitamo!

“Po zanimanju sam profesorica kineziologije no nisam imala raditi prilike u struci (što zbog neuspješnog pronalaska posla u struci, a nakon toga i bolesti) te radim kao asistent prodaje u tvrtki ALD Automotive d.o.o. koja se bavi operativnim leasingom vozila.
Upis na Kineziološki fakultet bio je logičan slijed, s obzirom na to da sam se od sedmog razreda osnovne škole pa sve do upisa na fakultet aktivno bavila atletikom u AK Moslavina iz Kutine. Iako više nisam trenirala u klubu, tijekom studija sam nastavila svakodnevno vježbati i trčati.

Prvi simptomi bolesti počeli su se javljati 2008. no s obzirom na to da se većinom radilo o natečenim i bolnim koljenima, smatrala sam da je uzrok svakodnevno trčanje. Simptomi su bili sve intenzivniji (svaki drugi ili treći dan upala u većim zglobovima) sve dok mi nakon višemjesečnih obilaženja doktora 2010. godine nije dijagnosticiran reumatoidni artritis.

Ubrzo nakon dijagnoze ostala sam trudna i to je bilo savršeno razdoblje jer u trudnoći nestanu svi simptomi. Mjesec dana nakon što se rodio moj sin počinje najteže razdoblje moje bolesti na što su me doktori i upozoravali. Kako sam htjela što duže dojiti, nisam koristila nikakvu terapiju te sam tako izdržala 11 mjeseci. Svaki dan imala sam upale raznih zglobova, ponekad i više njih odjednom. Bilo je dana kad nisam mogla ustati iz kreveta, podići dijete, obavljati svakodnevne poslove. Specifičnost moje bolesti je bila takva da se stanje u roku od nekoliko sati znalo znatno promijeniti. Na primjer, ujutro se nisam mogla obući, počešljati se, pomaknuti noge, a već popodne se upala znatno smanjila, pa sam čak uspjela taj dan i otrčati.

Bez obzira na sve, navika svakodnevnog vježbanja bila je jača te sam koristila svaki slobodan trenutak za vježbu. Dok je beba spavala, radila sam razne vježbe snage, razgibavanja i istezanja, puno smo šetali, vozila sam bicikl te sam povremeno otišla i trčati.

Bez obzira na sve, navika svakodnevnog vježbanja bila je jača te sam koristila svaki slobodan trenutak za vježbu

Kad sam prestala dojiti, odmah sam krenula s terapijom. Terapija se tijekom godina mijenjala, a danas sam na terapiji metotraksatima. Situacija je bila bolja, no i dalje su se javljale upale, uglavnom većih zglobova.

Ono što pamtim jest dan kada sam naišla na štand na kojem se obilježavao Svjetski dan artritisa. Jedan gospodin je pričao svoja iskustva i napomenuo je da trenutno ne koristi nikakvu terapiju te da je u fazi remisije. Kad sam ga upitala kako je to postigao, rekao je da „gladuje“. Naravno, taj pojam se odnosio na potpunu promjenu načina života i životnih navika, ponajprije vezanih za način prehrane. Uz veliku podršku i motivaciju od strane mog supruga, postepeno smo uvodili promjene u svoju prehranu. Izbacili smo industrijski prerađenu i „lošu“ hranu. Prehrana nam se uglavnom bazirala na zdravoj i sirovoj hrani, ribi, puno povrća iz maminog vrta, orašastim plodovima, suhom voću, puno začina poput kurkume te biljnim čajevima (najviše koprive) koje su svi članovi obitelji za mene skupljali i sušili.
Postepeno, moja situacija s upalama se promijenila, sve sam rjeđe imala upale velikih zglobova. Bolest se javljala samo u vidu jutarnje zakočenosti te upale u zglobovima šake i stopala.

Uz veliku podršku i motivaciju od strane mog supruga, postepeno smo uvodili promjene u svoju prehranu. Izbacili smo industrijski prerađenu i „lošu“ hranu

Mali prst i prstenjak lijeve ruke tada nisam mogla savinuti, a odlasci na fizikalnu terapiju nisu imali učinka. Zamišljala sam što će mi se tek dogoditi za nekoliko godina ako već sada ne mogu micati prstima? Odlučila sam sama to promijeniti te se od tog dana pa sve do danas svako jutro budim u pet i vježbam po sat i pol kako bih se razgibala prije posla i kako bih lakše obavljala svakodnevne poslove. Nakon posla, vrijeme je za drugi dio vježbanja u tom danu – najčešće je to sat vremena brzog hodanja, vožnje bicikla, a rjeđe trčanje jer je to ipak najveće opterećenje za moje zglobove koje često rezultira oticanjem i bolovima u području stopala. I tako radim godinama, svaki dan, bilo da je vani kiša, snijeg, sunce… Za mene dan bez kretanja nije potpun.

Tijekom svih tih godina povremeno sudjelujem na utrkama i postižem dobre rezultate. Sve prste na šaci opet mogu savinuti do kraja 🙂 .

Ono što želim poručiti osobama koje se bore s istom bolešću jest da ne očekuju čuda samo od doktora, već da sami moraju utjecati na tijek razvoja bolesti. Osluškujte svoje tijelo i ono će vam reći što je najbolje za vas. Živim svoj život svjesna da je bolest tu, ali kao da je nema i sjetim se da uvijek ima i gorih stvari i bolesti od moje. Naravno da imam i uspona i padova, remisija i povratka bolesti, no pokušavam ih prebroditi s pozitivnim stavom. I sve to ne bi bilo moguće bez podrške moje obitelji i kolega s posla.”

Views – 291

O autoru

admin administrator

Trebate se prijaviti kako bi mogli napisati komentar.